Aleksandar Liberman: Muzika je moj primarni način samoizražavanja
Intervju sa kompozitorom Aleksandrom Libermanom
Aleksandar Liberman, kompozitor
Fotografija: alexanderliebermann.com
Aleksandra Libermana sam otkrio 2022. godine, zahvaljujući podkastu The Best Classical Music Podcast. Ono što je odmah privuklo moju pažnju kod ovog neverovatnog umetnika bila je njegova strast prema pevanju životinja, posebno pesmi ptica. Sećam se kako sam ga slušao dok govori o muzici, svojim transkripcijama i izazovima sa kojima se suočava prilikom transkribovanja, sve to tokom vožnje autobusom između mog rodnog grada i grada u kojem živim.
Kao ljubitelj prirode, a posebno ptičjeg pevanja—ljubavi koju sam nasledio od još jednog zaljubljenika u ptice, Mesijana—bio sam inspirisan da dublje zaronim u Libermanovu muziku. Počeo sam da istražujem njegov rad na YouTube-u i da ga pratim na društvenim mrežama. Gotovo svake nedelje delio je po jednu transkripciju uz objašnjenje jedinstvenih melodija koje ptice proizvode, i od tada sam ostao očaran.
Kada sam pokrenuo svoj blog pre nekoliko meseci, znao sam da moram da intervjuišem ovog izuzetnog umetnika. Osećao sam snažnu želju da njegovo delo predstavim svojim prijateljima i kolegama u Srbiji. Pred vama je moj mali doprinos širenju reči o izvanrednom Aleksandru Libermanu.
Poznato je da si počeo da transkribuješ pesme ptica tokom pandemije COVID-19. Snimci su probudili tvoju radoznalost za životinje i zvuke koje proizvode. Sa kakvim se izazovima suočavaš prilikom transkribovanja životinjskih pesama i šta te fascinira da nastaviš da istražuješ ovo polje?
Tako je. Nakon što sam proveo nedelju dana u prirodi Kostarike, izbila je pandemija i zatekao sam se ponovo u svojoj dečjoj sobi u Berlinu. Odjednom sam shvatio da sam bio svedok neverovatnih stvari koje sam video (i što je još važnije, koje sam čuo!) u toj prirodi. Tada sam počeo da pretražujem ptice koje sam video i da transkribujem njihove pesme.
Ono što me fascinira kod životinjskih pesama—posebno ptičjih—jeste njihova zapanjujuća složenost. Kada pokušate da njihove vokalizacije prenesete u muzičku notaciju, shvatite koliko su one složene i raznovrsne. Suštinski, slušate rezultat miliona godina evolutivnog usavršavanja, a to je zadivljujuće.
Muzika je moj primarni način samoizražavanja
〰️
Muzika je moj primarni način samoizražavanja 〰️
Često pominješ da muzička notacija koju koristimo za komponovanje ima dosta ograničenja kada je reč o transkribovanju životinjskih pesama. Šta si otkrio tokom svog rada na transkripcijama što je specifično za životinjske pesme, a teško ili gotovo nemoguće prikazati u klasičnoj notaciji?
Naravno, naš trenutni sistem muzičke notacije ima svoja ograničenja. Zapadni sistem je izuzetno precizan i nastavlja da se razvija sa svakom novom generacijom kompozitora (setimo se, na primer, notacije Džordža Kramba za „efekat galeba“), ali možda nikada neće u potpunosti moći da obuhvati složenost ptičjih pesama.
Slavuj, na primer, predstavlja izuzetan izazov za transkribovanje. Njegove vokalizacije obuhvataju jasno intonirane zvižduke, raznovrsne neintonirane zvuke i mnoštvo vrlo jasnih alikvotnih tonova (a sve to se dešava van okvira našeg dvanaestotonskog sistema). Zbog toga je verna transkripcija gotovo nemoguća.
Prizivanje Olivijea Mesijana
Olivije Mesijan: Kompozitor zvukova i boja
Olivije Mesijan je možda najpoznatiji kompozitor koji je putovao u tropske šume kako bi slušao i prepisivao pesme raznih egzotičnih ptica. Postoji divan dokumentarni film o njemu i njegovom radu pod nazivom Kristalna liturgija. Možeš li podeliti šta je jedinstveno u Mesijanovim transkripcijama ptičjih pesama? Po čemu se tvoj pristup razlikuje od njegovog ili, možda, u čemu su slični?
Mesijan je jedan od mojih omiljenih kompozitora. Pomalo sam razočaran što sam imao samo tri godine kada je preminuo, a deo mene i dalje oseća da je mogla postojati šansa da ga upoznam. Obožavam njegovu muziku i posvetio sam vreme proučavanju njegovih transkripcija ptičjih pesama, upoređujući ih sa onima koje su napravili drugi, poput Holis Tejlor.
Ono što me je zaista zaintrigiralo jeste razlika između kompozitora koji zapisuje ptičju pesmu i pristupa muzikologa ili zoomuzikologa. Mesijan je, na primer, zapisivao iz ugla kompozitora, slušajući ptice muzički i zamišljajući kako bi njihove pesme mogle da se izvode ili integrišu u njegov rad. Iako je takva perspektiva možda neizbežna za kompozitore, ja pokušavam da pristupim transkripciji na nešto drugačiji način, beležeći svaki detalj koji mogu da čujem, ne brinući se previše o tome da li je to izvodljivo ili ne. Naravno, alati i softver koji mi omogućavaju da usporim snimke značajno mi pomažu u tom procesu.
Mesijan je verovao da su ljudi naučili od ptica da pevaju i stvaraju muziku. Da li ti ova ideja ima smisla? Misliš li da je priroda probudila ljudsko interesovanje za muziku?
Sve što mogu da kažem na tu temu jeste da etimologija reči „komponovanje” potiče od latinske reči componere. U svojoj suštini, verujem da je sve — imitacija. A kroz imitaciju se razvijamo i evoluiramo.
Naša vrsta se pojavila pre oko 200.000 godina, a neki od najstarijih poznatih instrumenata stari su više od 35.000 godina (poput flaute napravljene od kosti, otkrivene na području današnje Nemačke). U velikoj vremenskoj liniji prirode, to je tek treptaj oka. Zvuci ptica i drugih životinja iz tog perioda verovatno su bili vrlo slični današnjim, pa čak i prisutniji. Zamislite da čujete kukavicu — zar ne biste osetili potrebu da je oponašate? Ja i dalje odgovaram na glas sove, imitirajući je kad god je čujem tokom letnjih noći. Dakle, da, sasvim ima smisla da smo, na početku, imitirali zvukove (visine i ritmove) koje nam je priroda pružala.
Kompozicija Quaraçá za duvački kvintet inspirisana je pesmom uirapurua, južnoameričke ptice poreklom iz amazonske prašume.
Skriveni jezik ptica
Šta si do sada naučio ili otkrio o pesmama životinja? Koje tajne one skrivaju? Da li postoje sličnosti između njihovog i ljudskog stvaranja muzike?
Još uvek sam relativno nov u ovoj oblasti, ali sam mnogo naučio kroz čitanje i saradnju sa naučnicima (uglavnom sa biolozima i ornitolozima). Knjige kao što su The Bird Way Dženifer Akerman i Nightingales in Berlin Dejvida Rotenberga naučile su me ne samo o pticama, već i o paralelama sa ljudskim stvaranjem muzike. Da li ste znali da zebra šišmiši uče svoje pesme pamćenjem i vežbanjem? A mužjaci slavuji proizvode zvuk koji ženke smatraju “seksi”?
U svom radu transkribovanja ptičijih pesama, otkrio sam da su mogućnosti tonova i ritmičkih kombinacija praktično beskrajne. U pesmama slavuja naišao sam na linije i tonalne sekvence koje su slične džezu i koje podsećaju na poznate muzičke teme. S druge strane, crnorozi i Blajtove trske pevaju gotovo savršene trozvuke i septakorde. Ovo sve je zaista neverovatno.
Ono što me fascinira kod pevanja životinja—naročito ptica—jeste njihova zadivljujuća sllženost.
Tvoj opus uključuje značajan broj kompozicija. Slušajući ih i pokušavajući da uočim jedinstveni muzički izraz, primetio sam da tvoja muzika često ima slikoviti, deskriptivni karakter i da je inspirisana prikazima sveta i prirode. Kako prevazilaziš ograničenja instrumenata u kompozicijama kada pokušavaš da oponašaš prirodne fenomene koji te inspirišu?
To je odlično pitanje i nešto s čim se još uvek borim. Shvatio sam da umem da budem pomalo konzervativan kada je u pitanju orkestracija i melodija. Međutim, zvuci koje stvaraju ptice (i druge životinje) mogu biti toliko eterični da zahtevaju nove instrumente i potpuno drugačiji pristup orkestraciji. To je pravi izazov za mene jer želim da budem u mogućnosti da imitiram ili rekreiram te zvuke koristeći tradicionalni orkestar.
U jednoj nedavnoj kompoziciji, implementirao sam poziv crvenokljunog sokola u orkestarsku teksturu. Taj poziv zvuči kao beli šum, ali mislim da sam ga prilično dobro oponašao koristeći tradicionalni orkestar. Neka ostane između nas, to je uključivalo visoke tonove gudačkih instrumenata u gustom klasteru, uz neverovatno visoku pikolo flautu.
Muzika i priroda
Libermanov kompozitorski opus obuhvata desetine dela za različite instrumente i ansamble. Od solo muzike i horskih kompozicija do kamernih i orkestarskih dela, njegova svestranost kao kompozitora je izuzetna. Posebno se izdvaja i činjenica da je komponovao muziku za film Frozen Corpses Golden Treasures.
Karakteristična osobina Libermanove muzike je integracija ptičijih pesama u većinu njegovih kompozicija. Međutim, njegov rad se ne završava tu, jer je duboko posvećen istraživanju veze između muzike i nauke. Jedan od izuzetnih primera je delo koje je nastalo iz njegove saradnje sa biologom profesorom C. Lorenom Bakom sa Univerziteta u Severnoj Arizoni. Želeli su da muzikom prikažu godišnji ciklus arktičkih veverica, izuzetnih stvorenja koja zimu provode u hibernaciji, sa telesnom temperaturom koja pada ispod nule. Kroz ovu kompoziciju, nastojali su da zabeleže suštinu postojanja ovih veverica, istovremeno skrećući pažnju na sve veće pretnje s kojima se ove životinje suočavaju zbog globalnih klimatskih promena.
Verujem da je od ključne važnosti da muzika postane interdisciplinarna oblast u 21. veku.
Francuskog si i nemačkog porekla, ali već neko vreme živiš i radiš u Sjedinjenim Američkim Državama. Možeš li opisati kako je američka muzička tradicija uticala na tvoj kompozitorski stil u poređenju sa evropskom tradicijom? Da li postoje razlike i kako se one odnose na tvoj rad?
Studirao sam na Muzičkom univerzitetu Hanns Eisler u Berlinu, gde sam se specijalizirao za muzičku teoriju i džez kompoziciju. Dok sam želeo da pišem “ozbiljnu” muziku poput savremenih kompozitora, nisam želeo da pratim eksperimentalni i “Neue Musik” stil koji je dominirao scenom. Osećajući se kao stranac, odlučio sam da odem u SAD da bih učio sa Samuelom Adlerom i Stivenom Stakijem na Džulijardu. Tamo sam primetio da je muzički jezik svih studenata eklektičan (u dobrom smislu te reči!), i to mi je zaista bilo osvežavajuće.
U Nemačkoj sam osećao da pisanje melodija nije smatrano ozbiljnim načinom komponovanja. Iako to možda više nije slučaj, tada je sigurno bilo tako. Melodije su mi važne i nikada nisu potpuno odsutne iz mojih kompozicija. Često se pozivam na Mesijanove reči na ovu temu. Godine 1944. napisao je o svojoj muzičkoj estetici:
“Sa svešću da je muzika jezik, prvo ću nastojati da melodija “progovori.” Melodija je polazišna tačka. Ona mora da ostane suverena! […]”
Imam i duboko poštovanje prema ambijentalnoj muzici, a poslednjih godina sve više osećam privlačnost prema eksperimentalnoj muzici. Videćemo u kom smeru će me to odvesti.
Melodija i buka
Šta muzika, i tvoje kompozicije posebno, tebi znače u kontekstu inspiracija koje pokreću tvoj kreativni proces?
Muzika je moj primarni način samospoznaje. Međutim, kao osoba koja je prirodno radoznala, koristim je i kao alat za istraživanje različitih tema. Dok svakako pišem dela inspirisana pticama, komponovao sam i o temama poput klimatskih promena, istorije i drugih životinja, poput arktičkih veverica. Za poslednje, sarađivao sam sa naučnikom Lorenom Bakom, koristeći njegove podatke da oblikujem formu dela. Verujem da je važno učiniti muziku interdisciplinarnim poljem u 21. veku, na taj način ne samo da može dosegnuti širu publiku, već može biti i efikasan obrazovni alat.
S obzirom na to da muzika može da se “uhvati” iz svega što nas okružuje, kako možemo da razlikujemo melodiju od buke?
Ha-ha! To je zapravo teško pitanje. Prvo, melodija nije suprotnost buke. “Melodija” (i šta podrazumevamo pod melodijom) može biti smatrana “bukom” od strane nekih. A šta je zapravo muzika? Proveo sam mnogo vremena razmišljajući o tome, i istina je da ne postoji jedinstvena, univerzalno prihvaćena definicija. (Zabave radi, pokušajte da potražite definiciju muzike u različitim zemljama!)
Međutim, postoje dve definicije koje rezoniraju sa mnom. Prva je filozofska i pragmatična definicija Endrua Kanije:
“Muzika je (1) bilo koji događaj koji je namerno proizveden ili organizovan (2) za slušanje, i (3) ili (a) da ima neki osnovni muzički element, poput tona ili ritma, ili (b) da bude slušana zbog takvih elemenata.”
A tu je i ona “romantičnija”, koju je izneo Dejvid Rotenberg:
“Pre muzike, zvuk je samo zvuk. Posle muzike, zvuk je još uvek zvuk, ali naša stopala hodaju nekoliko inča iznad zemlje.”
Na kraju, verujem da je na slušaocu da odluči šta kvalifikuje kao muziku, a samim tim i da pravi razliku između melodije i buke. Za mene, i melodija i buka su sastavni delovi onoga što muzika jeste.
Birdsong: A Musical Field Guide
Još jedan fascinantan aspekt Libermanovog rada je njegova knjiga Birdsong: A Musical Field Guide.
Ova knjiga je pravo blago kako za muzičare, tako i za ljubitelje prirode, jer sadrži vrlo precizne transkripcije ptičijih pesama. Uključuje prelepe ilustracije svake vrste ptica, koje je kreirala umetnica Ana Šiler, zajedno sa QR kodovima koji vode direktno do originalnih video zapisa. Ovo omogućava čitaocima da slušaju pesmu svake ptice dok prate muziku, stvarajući tako imerzivno i edukativno iskustvo.
Ervin Šulhof – kompozitor u više lica
Tvoja doktorska disertacija fokusira se na austrijsko-češkog kompozitora i pijanistu Ervina Šulholfa. Šta te je podstaklo da istražuješ Ervina Šulholfa, i koje jedinstvene aspekte si otkrio u njegovim kompozicijama?
Ervin Šulhof, kompozitor
Bio je strastveno posvećen svim vrstama muzike, istražujući postromantizam, dadaizam, francuski i nemački ekspresionizam, pa čak i džez!
Apsolutno obožavam Šulhofovu muziku. Ne samo da je muzika iz njegovog Gudačkog seksteta jedno od mojih prvih muzičkih sećanja, već osećam i duboku povezanost sa njim. Dozvoli da objasnim. Prvo, Šulhof je bio nemačko-češkog porekla i odrastao je sa unutrašnjom dihotomijom, ne znajući baš gde pripada. To je nešto s čim se mogu poistovetiti, sa sopstvenim francusko-nemačkim korenima.
Drugi razlog je što je Šulhof živeo u vremenu kada su žanrovi i muzički stilovi eksplodirali. Bio je strastven prema svim vrstama muzike, istražujući postromantizam, dadaizam, francuski i nemački ekspresionizam, pa čak i džez! Moralo je biti zastrašujuće živeti u takvom transformativnom periodu. Šulhof je prihvatio mnoge od tih stilova i na kraju je uspeo da stvori svoj jedinstveni muzički jezik, usvajanjem elemenata onih koji su mu se najviše dopadali.
Danas se suočavamo sa sličnom situacijom. Okruženi smo ogromnom količinom muzike, i možemo slušati sve, svuda, u isto vreme. Volim Debisija i Ravela, ali takođe imam strast prema Dž. Dž. Kejlu, pa čak i AC/DC-ju. Lista je beskonačna. Pa zašto ne bih u svoju muziku uveo podsticajne ritmove, ili tu i tamo neki power chord? Još uvek radim na tome, ali Šulhof je veliki uticaj i inspiracija u tom pogledu. Zato sam napisao svoju doktorsku disertaciju o njegovoj muzici.
Koji deo njegovog opusa smatraš najinovativnijim, i zašto?
Iskreno, ne znam da li je njegovo delo toliko inovativno, i to je sasvim u redu. Ono što je najvažnije je da je sve što je napisao, napisao dobro—zaista dobro! To je dobra muzika i često je slušam. Šta bi kompozitoru više moglo da se poželi od toga da naredna generacija muzičara i kompozitora sluša i bude inspirisana njegovim radom?
Ako postoji jedno delo koje je zaista prelomno, to su verovatno Five Pittoresques iz 1919. godine. To je jedno od prvih klasičnih dela koja u potpunosti integrišu džez elemente (samo Stravinski sa Piano Rag kasni nekoliko meseci za Šulhofom). Pored toga, delo uključuje stav koji je potpuna tišina, i to 33 godine pre 4’33 Džona Kejdža!
Obavezno poslušajte njegovu muziku. Za početak, preporučujem Hot sonatu, Gudački sekstet i Pet komada za gudački kvartet.
Aleksandar Liberman, u nekoliko reči
Aleksandar Lieberman je nemačko-francuski kompozitor, čija su dela karakteristična po eklektičnom spoju različitih tema poput filozofije, biologije, astronomije i drugih oblasti. Među njegovim najnovijim kompozicijama su monodrama inspirisana klimatskim promenama, napisana za Deutsche Oper Berlin, kvintet za duvače inspirisan ptičjim pesmama za Brazilian Winds Ensemble, i muzika za dokumentarni film Frozen Corpses Golden Treasures.
Kao strastveni ljubitelj prirode, Lieberman veći deo svog vremena posvećuje proučavanju zvukova divlje prirode. Poznat je po svojim originalnim i preciznim transkripcijama vokalizacija životinja, koje su postale viralne na društvenim mrežama i bile predstavljene u svetski poznatom časopisu National Geographic. Ove transkripcije su mu takođe donele pozivnice za međunarodne kongrese u Kolumbiji i Brazilu, kao i nastup na CBS Sunday Morning. Lieberman je autor knjige Birdsong: A Musical Field Guide, koja nudi jedinstvenu perspektivu muzike ptica i njihovog odnosa sa ljudskim stvaranjem muzike.
Lieberman je diplomirao na Muzičkoj akademiji Hanns Eisler, Džulijardu i Manhattan School of Music. Za svoju tezu o Ervinu Šulhofu, Lieberman je dobio nagradu Saul Braverman Award u oblasti muzičke teorije. Lieberman trenutno živi u Njujorku i radi kao nastavnik na Odseku za muzičku teoriju Džulijarda.