Dimtrije Beljanski: Koncert u mraku
Kompozitor i pijanista Dimitrije Beljanski održaće 23. aprila ove godine u 20 časova u Srpskom narodnom pozorištu koncert pod nazivom Koncert u mraku.
Koncert u mraku je autorski projekat kompozitora i pijaniste Dimitrija Beljanskog, koji već osam godina publici nudi nesvakidašnje muzičko iskustvo. Svaka nota, svaka tišina i svaki šapat zvuka deo su pažljivo osmišljene celine u kojoj publika ne daje aplauz – već samo ćuti i sluša.
Program čine originalne kompozicije, povezane naracijom koja prethodi svakoj muzičkoj slici. Ta priča vodi kroz intimni svet autora, ali i kroz lična tumačenja svakog pojedinačnog slušaoca. Ovaj koncert se može odvijati i pod zvezdanim nebom, a sve što vam je potrebno jeste otvoren um – i možda dušek.
Nastao iz želje da umetnost pruži „nešto više“, koncert se danas doživljava kao meditacija, refleksija, bekstvo ili povratak – u zavisnosti od toga šta tražite.
Koncert u mraku – od zamračenog stana do zamračene koncertne dvorane
〰️
Koncert u mraku – od zamračenog stana do zamračene koncertne dvorane 〰️
U razgovoru sa Dimitrijem Beljanskim, vođenim povodom ovog koncerta, otkriva da ideja za Koncert u mraku potiče još iz vremena kada je bio student treće godine Kompozicije na Akademiji umetnosti Univerziteta u Novom Sadu. Ograničene mogućnosti koje je Akademija tada pružala za izvođenje koncerata nisu mu bile dovoljne da se u potpunosti prepusti eksperimentisanju i slobodnom izrazu. Tragajući za alternativnim prostorima u kojima bi mogao da se izrazi autentično, prva verzija ovog koncerta nastala je – ni manje ni više – nego u njegovom stanu.
Kako je nastala ideja za Koncert u mraku?
Ideja je nastala 2018. godine, dok sam bio na 3. godini studija Kompozicije na AUNS. Iza sebe sam već imao jedno autorsko veče koje sam održao u Kulturnom centru Lab, u Novom Sadu i na kom sam se predstavio kroz klavirsku, horsku i kamernu muziku. Sada kad se osvrnem na te godine, vidim da sam bio izuzetno produktivan i da osim aktivnosti na Akademiji, glavni kreativni ventil sam ispuštao upravo u KC Lab. Tu sam se isprobao kao voditelj programa Izvuci mene, započeo sa Koncertom u mraku, osnovao i pravio ludorije u bendu MEŠAP Collective, pravio svoje i svirao na autorskoj večeri Jovane Filipović i sve to u periodu 2018/2019. godine. Nakon toga odlazim na jedan semestar na studentsku razmenu u Ludvigsburg, a kad sam se vratio nakon par meseci počinju lockdown zatvaranja i svet je od tad upao u neku paralelnu, ludačku realnost iz koje nikako da se izvuče.
Koncert u mraku je, dakle, bila jedna od mnogobrojnih ideja koje sam tada imao i ostvarivao bez nekog većeg pritiska. Želeo sam da eksperimentišem. Nije mi bilo dovoljno to što se nudi na Akademiji, pogotovo jer sam uvek naginjao ka savremenoj muzici vaninstitucionalnog porekla i više sam se osećao svojim u prljavim alternativnim prostorima nego u svečanim salama. Početne inicijalne ideje se više ni ne sećam, ali se sećam da sam napravio probno veče u svom stanu. Pozvao sam prijatelje, odsvirao sam im program koji sam zamislio da može da funkcioniše dok su oni ležali na podu. Sve je proteklo kako treba osim jednog incidenta – u sred koncerta, moja tadašnja mačka Kinkica je odlučila da skoči jednom prijatelju direktno na lice. Tad smo shvatili da moramo da razmišljamo o svim mogućim distrakcijama. Ubrzo potom, organizovao sam prvo veče u KC Lab i dovukao dušeke, ležajeve i prostirke svih mogućih vrsta, debljina i dimenzija i uspešno organizovao prvi Koncert u mraku, a ostalo je istorija.
Kosmički radio je aluzija na našu maštu, ili barem moju – jer ja svoju želju za istraživanjem, otkrivanjem novog, putovanjima, i muzikom najviše volim da simbolički predstavim slikom kosmosa, nečim prelepim, udaljenim, neotrkivenim. S obzirom da sam koncert prebacio u okvir izmišljene radijske emisije, odatle i dolazi „kosmički radio“.
Zbog čega ti je bilo važno da koncert ima formu “jedinstvenog muzičkog iskustva”, bez aplauza između kompozicija i sa prethodno snimljenim najavama?
Želeo sam da dam ovom projektu jedinstvenu formu, nešto što ne postoji nigde drugde. To sad zvuči grandiozno i egomanijčki, ali zaista mislim da sam uspeo u toj nameri. Postoje već koncerti koji se održavaju u mraku, postoje i koncerti na kojima se leži, ali kombinacija svih faktora sa sve originalnom muzikom koja je uvezana u jednu celinu, mislim da ne postoji.
Postoji u toj ideji više faktora: prvi je oslobođenje od tehnologije – danas umetnost sve više ide u pravcu usvajanja novih tehnologija u svakom pogledu. Ovaj koncert ide u suprotnom smeru i obraća se čoveku kao duhovnom biću, biću kome je potrebna tišina, mir, aktiviranje mašte, intimnost, zajedništvo. Atmosfera na koncertu je mirna već na samom ulazu. Ljudi dok leže i čekaju da počne koncert, tiho pričaju između sebe i psihički se pripremaju za novo iskustvo. Mašta se aktivira isključenjem čula vida koje je dominantno čulo kod ljudi. Time sam uspeo da prenesem atmosferu slušanja muzike na slušalice u svom krevetu pred spavanje, što je meni lično omiljeni način slušanja muzike. Ne znači da i drugi ljudi na isti način doživljavaju muziku, ali mislim da svakako vredi pokušati stvari postaviti na taj način. A zajedništvo se postiže time što vi zapravo kao publika morate da ipak ustupite malo svoje privatnosti jer ćete ležati veoma blizu neke nepoznate osobe, dakle neminovno će se stvoriti neka vrsta komune, što opet stavlja čoveka u sasvim drugačiju poziciju nego na bilo kom drugom koncertu.
Putanja kroz koju će se publika lakše orijentisati
Aplauz i snimljene najave su došle prirodno kao posledica ovog koncepta. Dakle, pošto je mrak, ne može postojati odštapman program koji će publika čitati između kompozicija i time znati šta sluša. Nisam želeo da publiku ostavim sat vremena u totalnom neznanju oko toga kad je kraj koje kompozicije i koliko će šta da traje i šta da očekuju od koje kompozicije, te sam odlučio da kao njihov vodič osmislim putanju kroz koju će se lakše orijentisati, kratkim snimljenim najavama kompozicija.
Ono što mi je bitno u tim najavama jeste da budu kratke, pomalo filozofske, te da daju mogućnost kontempliranja u toku slušanja kompozicija, ali i da daju neku konkretniju emotivnu smernicu, da li o tome o čemu sam razmišljao dok sam komponovao ili na koje razmišljanje je mene inspirisala koja kompozicija. Čak je češće slučaj da iskomponujem nešto bez svesne ideje i tek nakon refleksije joj učitam neko značenje. Naravno, to značenje može da se menja, i da se određeni aspekti naglase pri sastavljanju celine. Na taj način dobijam celinu koja je više nalik filmu, radio drami ili nekoj većoj formi, koja bi barem teoretski morala doneti veću katarzu nego samo niz kraćih kompozicija. Inače je to moj omiljeni način rada, da od ranije iskomponovanih numera sastavljam veću smislenu celinu u obliku koncerta.
Nije mi bilo dovoljno to što se nudi na Akademiji, pogotovo jer sam uvek naginjao ka savremenoj muzici vaninstitucionalnog porekla i više sam se osećao svojim u prljavim alternativnim prostorima nego u svečanim salama.
Kako biraš redosled kompozicija i kako osmišljavaš naraciju koja ih povezuje?
To je možda i najteži deo posla. Princip je isti – ne komponujem nikad direktno za najavljen Koncert u mraku, već pravim mozaik od postojećih kompozicija. Uvek se nađe neka kompozicija koja mi je draga u tom momentu ali se nikako ne uklapa u koncept, pa je se teška srca odreknem. Koncert se organski razvija, i sve kompozicije sa prvog koncerta i dan danas izvodim, samo sam repertoar proširio sa početnih pedeset minuta na sat i četrdeset pet minuta. Naraciju smislim poprilično brzo jer sam znam šta mi koja kompozicija znači. Preostaje samo da tu ideju uklopim na neki logičan način sa prethodnom kompozicijom i narednom. Dakle stvaram jedan energetsko-emotivni rolerkoster u kom želim da dotaknem radoznalost, užitak u istraživanju, čistu ljubav, traumu, nesreću, borbu, prihvatanje, spokoj i mir. Nekad se duže zadržim na ljubavi, nekad duže na traumi, nekad na borbi, sve u zavisnosti od toga šta imam u svojoj kompozitorskoj ponudi.
Tvoje kompozicije u ovom koncertu pripadaju različitim fazama. Kako se ti kao kompozitor menjaš kroz te komade?
Ovaj koncert je jedan veoma intiman dnevnik. Postoje neka dela koja nigde nisam predstavio, niti kao izvođač uživo, niti putem snimka. Tu dajem najviše sebe, jer mislim da publika zaslužuje to, samim tim što oni pružaju poverenje i zaista na neki način sebe stavljaju u nepoznatu ranjivu situaciju. Želim da odgovorim na isti način i da pružim svoje misli i emocije što iskrenije mogu.
Kvartet Pneuma
Što se tiče samog stila, on je poprilično nepromenljiv, iz razloga jer sam ja na neki način zacrtao čime ću se baviti još i pre nego što sam upisao Kompoziciju, i to jezgro je ostalo nepromenjeno sve do danas, samo je nadograđeno nekim određenim kompleksnijim tehnikama. U kratkim crtama to je – tonalni jezik, jednostavnost izraza, čistota emocija koju bi, po mojoj nekoj logici, mogli razumeti i muzički laici. Dakle, neka vrsta pop univerzalnosti, direktna inspiracija iz džez, rok, i metal muzike, plus slobodna forma, istraživanje tembra. Tu je i jedna od mojih opsesija – stvaranje sekvenci u tradicionalnom smislu te reči, i njihovo iskorištavanje do krajnjih mogućnosti, i igranje sa poliritmovima i polimetrijom.
Koncert se organski razvija, i sve kompozicije sa prvog koncerta i dan danas izvodim, samo sam repertoar proširio sa početnih pedeset minuta na sat i četrdeset pet minuta. Naraciju smislim poprilično brzo jer sam znam šta mi koja kompozicija znači.
Kako publika obično reaguje na ovakav koncept budući da je koncert do sad izveden desetak puta?
Reakcije su veoma šarolike. Najviše volim kada mi neko ispriča čitav film koji su stvorili u glavi dok su slušali moju muziku. Nekad me to čak inpirište da dalje razradim kompoziciju u tom pravcu. Bude uvek i neko razočarenje, ipak je u pitanju koncert instrumentalne muzike koja nije poznata i koja može biti naporna nenaviknutom uhu. U tom slučaju se to ležanje pretvori u nervozno čekanje da se koncert završi, ali to su retki momenti. Ono što primetim jeste da ljudi izađu smireniji sa koncerta nego. I da je to jedini efekat, to mi je dovoljno.
Koji je sledeći korak za Koncert u mraku?
Nikad nisam forsirao ovaj projekat, čak sam ga i pauzirao na gotovo tri godine, kada sam se bavio više drugim stvarima kao što su moj kvartet Pneuma i osnivanje radionica Presto. Sada, kada su se životne konstelacije ponovo namestile, koncert je zasijao punim sjajem. Planova nemam, ali sam siguran da će kada vreme bude za to, koncert dobiti novu inkarnaciju u nekom drugom vidu. Ono što mogu da nagovestim jeste da imam u planu jednu saradnju sa umetnicima koji bi proširili koncept na ostala čula, dodir, miris, i još svašta nešto ali pošto ne volim da otkrivam planove dok se oni ne ostvare, tu ću se zaustaviti.
Karte za koncert se mogu kupiti na biletarnici Srpskog narodnog pozorišta ili na sledećem linku.